Login |  Nova registracija
|
Ipak se kreće!

Galileo Galilei Prirodne znanosti

Galileo Galilei, punim imenom Galileo di Vincenzo Bonaiuti de' Galilei (Pisa, 15. veljače 1564. – Arcetri, 8. siječnja 1642.), bio je talijanski matematičar, fizičar, astronom i filozof.

U okviru znanstvene revolucije odigrao je značajnu ulogu u razvoju moderne znanosti. Unaprijedio je teleskopski instrumentarij i sustavno promatrao nebo, što je za posljedicu imalo otkriće i analizu Jupiterovih satelita, Sunčevih pjega, Mjesečevih kratera i Mliječne staze. Drugi veliki Galilejev doprinos je pozitivan nastavak istraživanja Kopernikovog heliocentričnog sustava, naročito otkrićem Venerinih mijena.[2] Istraživao je također zakonitosti gibanja tijela, zakon gravitacije i začeo ideju principa relativnosti. Zbog napretka u metodologiji znanstvenog eksperimenta i empirijski utemeljenog povezivanja astronomije i kozmologije, Galileja se dogovorno naziva ocem moderne astronomije,[3] ocem moderne fizike,[4] ocem znanosti[4] i ocem moderne znanosti.[5]

Iako rimokatolik i pionir Papinske akademije znanosti (Accademia dei Lincei),[6] a u mladosti sklon ideji zaređenja, Galileo je inzistiranjem na heliocentričnom sustavu kao ispravnoj astronomskoj teoriji ušao u polemične sukobe s Crkvom i drugim astronomima zbog njihove tadašnje sklonosti klasičnom geocentričnom sustavu, odnosno izostanku dokaza za paralaksu zvijezda, ali i Braheovom sustavu istraživača koji je vlastitim pronalascima konkurirao Galilejevim.[7] Pod sumnjom za herezu i optužbom za pokušaj potkopavanja aristotelijanske filozofije prirode i Biblije, Rimska inkvizicija je 1615. godine istražila Galilejev slučaj, potom po zaključku zabranila Galileju da promiče heliocentrični sustav, a njegova istraživanja uvrstila je u popis zabranjenih djela.[8] Nakon bestseller djela iz 1632. godine Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo,[9] u kojem u obliku dijaloga između učenika i učitelja uspoređuje ptolomejski i kopernikanski sustav i implicitno napada Papu Urbana VIII., protiv Galileja je pokrenut proces koji je doveo do kućnog pritvora,[10][6] gdje 1638. dovršava Discorsi e dimostrazioni matematiche, intorno à due nuove scienze, subverzivno djelo u romanističkom dijalogu, koje kasnije postaje temeljem kinematike.[11] Godine 1992. Papa Ivan Pavao II. službeno je ustanovio pogrešku Rimske inkvizicije, zatražio oprost i tom prilikom pozvao druge na dijalog znanosti i vjere po uzoru na Galilea.

Životopis

Obrazovanje (1564. – 1589.)

Galileo Galilei je rođen u gradu Pisi u Italiji kao prvo od šestero djece Vincenza Galileia, poznatog svirača lutnje i teoretičara glazbe, i dobrostojeće Giulie Ammannati. U dobi od osam godina obitelj se seli u Firencu i na dvije godine ostavlja Galileja kod Muzija Tebaldija, koji mu je omogućio školovanje u Pisi nakon neuspjele prijave za toskansku školu.[13]. Dvije godine kasnije sastaje se s obitelji i nastavlja učenje najprije pod ocem Vincenzom i tutorom Jacopom Borghinijem, a potom izvan Firence u samostanu Santa Maria di Vallombrosa do četrnaeste godine.[14]

Slijedeći oca, Galileo je za rane dobi poučen sviranju i glazbenoj teoriji, što je vjerojatno bio jedan od izvora matematičko-eksperimentalističkog pristupa istraživanjima i skepticizma.[15] Učenje u samostanu navelo ga je na ozbiljno razmatranje svećenstva, ali je na nagovor oca 1580. otišao studirati medicinu na sveučilištu u Pisi. Motiv su bili čast i financijska sigurnost, ali se Galileo ponio za matematikom i tri je godine kasnije napustio medicinu, da bi 1585. došao i do svog prvog matematičkog otkrića: izokronizma njihala. Nakon studija medicine privatno poučava u Firenci i Sieni, potom od 1589. na sveučilištu u Pisi.

Sveučilište u Pisi (1589. – 1592.)

Galilejev prijatelj i kolega Guidobaldo Del Monte, omogućio mu je napredak u karijeri preporukom kardinalu Francescu Mariji Del Monte, koji je potom preusmjerio preporuku toskanskom vojvodi Ferdinandu I de' Medici. Galileo je preuzeo katedru matematike u Pisi. Spis De motu antiquiora je rezultat Galilejevih istraživanja koja su postupno počela pobijati Aristotelovu prirodnu filozofiju. Galileo nije imao sasvim jasne dokaze, ali je sve više slutio neispravnost stare teorije. U tom je razdoblju razvijao praktična rješenja za fizikalno-matematičke probleme poput instrumenta za precizno određivanje gravitacije hidrostatskih tijela.[16] Općenito, Galileo je zarana morao sudjelovati u financiranju obitelji i mlađeg brata, a nakon smrti oca i udaje sestara, pao je u dugove, što ga je opterećivalo. Manjak novca je vjerojatno bio jedan od motiva za bavljenje izumima koji bi se mogli prodati. Galileo je time stekao vrijedno znanje i kasnije ga primijenio u razvoju svojih astronomijskih proučavanja. Nakon isteka ugovora u Pisi, Guidobaldo Del Monte preporučio ga je sveučilištu u Padovi za preuzimanje prazne katedre matematike.[17]

Sveučilište u Padovi (1592. – 1610.)

Padova, dio religijski tolerantnije Mletačke Republike, bilo je mjesto Galilejeva rasta zanimanja za fizikom i astronomijom, a s time i daljnjeg otklona od aristotelijanske filozofije. Galileo je proširio svoja predavanja na fiziku i astronomiju. Dva tadašnja člana mletačkog senata na kojem je sudjelovao, plemića Giovanfrancesca Sareda i teologa, matematičara i astronoma Paola Sarpija iskoristio je za dijaloške likove u Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo. Spis Trattato di meccaniche, izvorno objavljen 1634. u Parizu, potvrđuje njegov rad na mehanici, kinematici i primijenjenoj znanosti. S Marcantonijom Mazzolenijem održavao je praktičku radionicu gdje je razvijao i prodavao instrumentarije, ponajviše za vojsku.

Godine 1604. astronom Ilario Altobeli primijetio je supernovu, kasnije poznatu kao Keplerova supernova, o čemu je Galileo bio obaviješten. Kroz studije i predavanja, Galileo je otkriće supernove smatrao novim dokazom protiv Aristotelove teorije nepromjenjivog neba.[18] Pod pseudonimom Cecco Ronchetti objavio je Dialogo de Checo Ronchitti da Bruzene in Perpuosito de la stella Nuova kao način obrane od kriticizma koji je uslijedio.[19] Nadalje, Galilei je pojavu fenomena supernove i pomutnju među pukom unovčio stvaranjem vlastite astrološke karte,[20] što je između ostaloga rezultiralo i tužbom, potom ugušenom intervencijom Senata Mletačke republike, da ne dospije do Rimske inkvizicije.[21] Galileo, međutim, nije imao dovoljno čvrste dokaze za heliocentrizam, iako je bio siguran u njega, a kvalitetnije dokaze nije mogao steći bez unaprjeđenja instrumentarija, što je, uz suradnju drugih, potrajalo do 1609. Predstavio je novi teleskop Mletačkoj vlasti i dobio odobrenje za istraživanja. Između 1609. i 1610. postigao je važne rezultate po kojima je danas poznat: otkriće velikih Jupiterovih satelita, analiza Mjesečevih kratera i Mliječne staze.

Firenca (1610. – 1614.)

Galileo je astronomska otkrića iz 1609. objavio u Firenci u spisu Sidereus Nuncius. S odobrenjem istraživanja nastali su i problemi. Antonio Magnini prvi je porekao Galilejeve pronalaske Jupiterovih satelita nakon korištenja Galilejeva teleskopa. Kasnije, međutim, kada mijenja mišljenje, utječe i na poznatog astronoma Christopha Claviusa. Skeptičan je bio i Johannes Kepler sve dok unaprjeđenjem teleskopa nije provjerio Galileveje tvrdnje, nakon čega 1611. izdaje spis u kojem potvrđuje Galilejev rad. Galileo je usporedno počeo objavljivati istraživanja o Sunčevim pjegama, suprotstavljajući se Christophu Schneineru koji je tvrdio da pjege nisu na Suncu, nego oko njega (1612. Scheiner je o svojim razmatranjima objavio spis). Galileo odlazi u Rim predstaviti svoje pronalaske pred Papu Pavla V., gdje je časno primljen. Međutim, Galileo nije bio svjestan da je, usporedno s njegovim djelovanjem, Crkva pokrenula istragu.[22] Iste godine, otkrivanjem mijena Venere i Merkura, Galileo je utvrdio nužnost heliocentričnog sustava.[23] Između 1612. i 1615. Galileo je napisao četiri poznata Kopernikanska pisma u kojima širi i brani postulat heliocentričnog sustava, a koje je adresirao ocu Benedettu Castelliju, plemiću Pietru Diniju i Velikoj vojvotkinji Christini od Lorrainea. Krajem 1614., dominikanac Tommaso Caccini pred Papom izlaže kolektivnu optužbu protiv probranih matematičara, među njima i protiv Galilea, zbog poticanja kopernikanske ideje koja se suprotstavlja Bibliji. Tužbi za zanemarivanje geocentričnog sustava prilaže upitne navode o Galilejevom osporavanju supstancijalnosti Boga.[24] Time je započela nova era Galilejeva života

Sukob s crkvom

Sukob s Crkvom (1614. – 1632.)

Tijekom istrage, teolog Paolo Antonio Foscarini napisao je tekst o mogućnostima podudarnosti heliocentričnog sustava i Biblije kao podršku astronomskim istraživanjima.[25] Međutim, kardinal Robert Bellarmino, inače član inkvizicije i tijekom suđenja Giordanu Bruni, reagirao je objavom da u slučaju sumnje treba podržavati Bibliju, što je bilo uobičajeno stajalište tadašnje rimokatoličke Europe. Jedna od posljedica bilo je privremeno zatvaranje Foscarinija i zabrana njegova pisma. U međuvremenu je Galileo došao u Rim braniti svoj stav. Godine 1616. na Papin zahtjev o očitovanju problema heliocentrizma, teolozi donose konsenzus o heliocentričnom sustavu kao apsurdnom i heretičnom. Potom, na zahtjev Pape po odluci konsenzusa, kardinal Bellarmino osobno Galileju predaje zahtjev o odricanju stava o heliocentrizmu i prekidu takvog istraživanja. Postoji mogućnost da su informacije u dokumentu koje su se koristile sve do 1933. krivotvorili dominikanci i teolozi na štetu Galileja.[26] Galileo je uživao povlastice između krugova suđenja, što se nastavilo sve do kraja njegova života, zbog čega je porastao pritisak vanjskih teoloških krugova i time politički narušilo Galilejeve mogućnosti.

Godine 1618. tri su kometa prošla pored Zemlje. Orasio Grassi istražio je fenomen i donio zaključak o točnosti Tychova sustava, protiv heliocentrizma. Galilei je preko učenika Marija Guiduccija uzvratio u obranu heliocentrizma, na što je Grassi reagirao napadom na kopernikanizam. Galileo je potom nastavio istraživanje heliocentrizma i, ponovno u maskirnoj romanističkoj formi, objavio 1623. Il Saggiatore, na odobrenje Papinske akademije znanosti, u kojoj općenito poništava Grassijeva istraživanja, iako iz pogrešne hipoteze (da su kometi bili iluzija), ali utvrđuje potrebu nadogradnje instrumenata i razvitka eksperimentalne metode, uz ostale detalje mehanike i primijenjene znanosti.

Sukob s Crkvom (1632. – 1634.)

Nedugo poslije, papinsku stolicu preuzima Pape Urbana VIII., inače sklon Galileju. Godine 1624. Galileo je u Rimu pred Papom pokušao skinuti zabranu istraživanja heliocentrizma, što mu nije pošlo za rukom. Stoga je započeo pisati djelo kojim će razmatrati odnos geocentričnih i heliocentričnih sustava bez unošenja vlastitih stajališta, a koje će biti objavljena 1632. kao Dialogo Sopra i due massimi sistemi del mondo. Unatoč općem priznanju djela, proširila se vijest o zabrani knjige na zahtjev Pape, zapravo inkvizicije. Galileo se 1633. ponovo pojavio pred Papom. Ispostavilo se da su istragu ponovo pokrenuli dominikanci, koje je ovoga puta predstavljao Vincenzo Maculano, a koji je u rukama imao navodni spisak o Bellarminijevoj odluci o Galilejevoj zabrani i odricanju heliocentrizma. Postoji opravdana sumnja da je dokument bio krivotvoren. Bellarmini je Galileju dostavio jedan od dokumenata koji odbacuje heliocentrični sustav, ali ne i službenu zabranu govora i rada, sukladno prethodnom dogovoru kojeg su dominikanci ignorirali. Galileo je, zbog vlastitih izmjena kopernikanskog sustava, držao obranu pozivanjem na suprotstavljanje Koperniku[27], da bi u narednim suđenjima naglašenije osporavao heliocentrizam[28] i na konačnom suđenju, nakon inkvizitorove prijetnje kaznenim metodama u slučaju laži, zaključio da podržava ptolomejski sustav, kao što uvijek jest.[29] Idući dan, 22. lipnja, kardinal i inkvizicija zabranili su Galilejevo djelo o dva sustava i osudili ga na kućni pritvor u Firenci uz obavezno recitiranje psalama. Zbog naklonosti mnogih ljudi unutar i izvan Crkve, Galileo nije doživio nikakav konkretan oblik mučenja ili poniženja ni tijekom suđenja, niti nakon njega.[6][30]

Posljednje godine (1633. – 1642.)

 
Grobnica u bazilici Santa Croce

U kućnom pritvoru, kojeg je plaćala Crkva, bez zabrane posjećivanja obitelji i službenika ili pismene komunikacije, Galileo je neometano nastavio istraživanje i pisanje, što mu je omogućilo relativno normalan život.[6][31] Iz pisama je vidljivo da je prezirao situaciju u kojoj se nalazi, odnosno da se nikada nije doista odrekao svojih stajališta. Uzimajući rečeno u obzir, u rekonstrukciji sukoba Galilea i Crkve Giuseppe Baretti tvrdio je da je Galileo po presudi rekao "Eppur si muove!" ("Ipak se kreće!", op. a.). Poznata izjava prije je stvar legende, nego li istine, no svakako nedokaziva.

Godine 1638. u Nizozemskoj je objavio veliki traktat Discorsi e dimostrazioni matematiche intorno a due nuove scienze attinenti la mecanica e i moti locali, opus magnum svojih matematičko-fizikalnih istraživanja posljednjih 30 godina, također u obliku razgovora tijekom četiri dana, koje redom razrađuju mehaniku materijala, kohezivnost, dinamiku (zakona kretanja) i balistiku. U razvoju metodologije poslužio se Aristotelovim, Arhimedovim i Platonovim rješenjima.[32] Zbog dosega tog djela nazvan je ocem moderne znanosti.

Nakon 1630. Galilejev vid počeo je ubrzano slabiti, a pred smrt je oslijepio. Nije, međutim, bio usamljen, nego okružen vrlo bliskim osobama. Ferdinand II. de Medici namjeravao ga je pokopati u bazilici Santa Croce, pored grobnice oca i predaka, te mu u čast podići mramorni mauzolej.[33] Crkva se međutim protivila, držeći da takvo što nije moguće jer je Galileo optužen za herezu.[34] Konsenzus je postignut pokapanjem u maloj prostoriji pored unutarnje kapelice.[35] Preseljen je na prvotno zamišljenu lokaciju 1737., nakon što mu je podignut spomenik.

Za komentiranje trebate biti prijavljeni. Prijavite se ili se registrirajte kao novi član.

Molimo Vas da ne šaljete neprimjerene komentare.

Ovaj tekst još nije komentiran. Budi prvi.