Biokemija Prirodne znanosti
Biokemija je kemija života, most izmeÄ‘u biologije i kemije koji prouÄava kako složene kemijske reakcije stvaraju život. Biokemija je hibridni dio kemije koji konkretno prouÄava kemijske procese u živim organizmima.

Biokemija je kemija života, most izmeÄ‘u biologije i kemije koji prouÄava kako složene kemijske reakcije stvaraju život. Biokemija je hibridni dio kemije koji konkretno prouÄava kemijske procese u živim organizmima.
Ovaj Älanak opisuje samo kopnenu biokemiju, koja poÄiva na ugljiku i vodi. Kako svi oblici života koje danas imamo na planetu imaju zajedniÄko porijeklo, prema tome imaju i sliÄne biokemije, kao što su genetski kod i stereokemija mnogih biomolekula. Nije poznato jesu li druge biokemije uopće i moguće.
Biokemija prouÄava strukturu i funkciju bioloških molekula, kao što su bjelanÄevine, ugljikohidrati, lipidi, nukleinske kiseline i ostale biomolekule. Iako postoji ogroman broj razliÄitih biomolekula, one se Äesto sastoje od istih jedinica koje se ponavljaju, monomera, ali koje se ponavljaju u razliÄitim sekvencima. Nedavno se biokemija poÄela fokusirati na prouÄavanje reakcija u kojima su katalizatori enzimi i na prouÄavanje osobina bjelanÄevina.
Biokemija metabolizma stanice i biokemija endokrinog sustava su dva podruÄja koja se intenzivno prouÄavaju. Druga podruÄja koja spadaju pod pojam biokemije su genetski kod (DNA, RNA), sinteza bjelanÄevina, prijenos tvari kroz staniÄnu membranu i prijenos signala.

Biokemija danas uvelike proizlazi iz otkrića objavljenog od strane njemaÄkog znanstvenika Friedricha Wöhlera 1828. g. Wöhler bio je suvremenik Schleidena i Schwana. Iz temelja je promijenio poimanje biologije i kemije dokazavši kako se urea (mokraćevina), organski spoj biološkog podrijetla, može sintetizirati u laboratoriju iz anorganske tvari, amonijeva cijanata. Do tada je bilo rašireno opće mišljenje da su živi organizmi svijet za sebe te da nisu pod utjecajem zakona kemije i fizike. Dokazavši kako se spoj koji stvaraju živi – biokemijski – organizmi može sintetizirati u laboratoriju kao bilo koja druga kemikalija, Wöhler je potpomogao brisanje pojmovnih razlika izmeÄ‘u živog i neživog svijeta te rušenje predodžbe da su biokemijski procesi na neki naÄin izuzeti od zakona kemije i fizike.
Drugi se znaÄajan napredak pojavio oko 40 godina kasnije, kada je Louis Pasteur povezao aktivnost živih organizama s pojedinim procesima pokazujući kako su žive stanice kvasca potrebne za odvijanje fermentacije, (vrenja) šećera u alkohol. Nakon ovog opažanja je uslijedio pronalazak Eduarda i Hansa Buchnera iz 1897. godine, koji su ustvrdili da se fermentacija može odvijati i potpomognuta samo izluÄevinama stanica kvasca - fermentima. Postupno se otkrilo da su aktivni agensi u izluÄevinama bili specifiÄni biološki katalizatori, koji su otada prozvani enzimima.
ZnaÄajan napredak u našem razumijevanju funkcije stanice se dogodio 1920-ih i 1930-ih kada su razjašnjeni biokemijski putovi vrenja i sliÄnih staniÄnih procesa. To je bilo razdoblje tijekom kojeg su se istaknuli njemaÄki biokemiÄari predvoÄ‘eni Gustavom Embdenom, Otto Meyerhof, Otto Warburg, i Hans Krebs. Spomenuti su ovjekovjeÄeni imenima biokemijskih putova (primjerice Embden-Meyerhofov put glikolize i Krebsov ciklus). U otprilike isto vrijeme, Fritz Lipmann, ameriÄki biokemiÄar, otkriva da je visokoenergetski spoj adenozin trifosfat (ATP) kljuÄni pohranitelj energije u većini stanica.
Važan napredak u prouÄavanju biokemijskih reakcija i putova dogaÄ‘a se kada se radioaktivni izotopi poput 3H, 14C, i 32P poÄinju koristiti pri praćenju metaboliÄkih zbivanja pojedinih atoma i molekula. Melvin Calvin i njegovi kolege s kalifornijskog sveuÄilišta Berkeley, bili su pioniri na ovom polju budući da su prvi pratili zbivanja 14C-oznaÄenog ugljikova dioksida. 14CO2, u osvijetljenim stanicama alge koje su aktivno fotosintetizirale. Njihov je rad iz 1940-ih i 1950-ih, doveo do tumaÄenja Calvinova ciklusa.