Mene stalno bocka kad čujem prefiks eko ispred svega i svačega. Kao i obično, za zlouporabu je kriva vlada koja nije napravila klasifikaciju tj. kategorizaciju – barem ne na području turizma.

U međuvremenu, mislim da je pogrešno i u najmanju ruku nekorektno, objedinjavati predmetne oblike (tradicionalno, etno, gurmansko, seosko…) turističke djelatnosti pod eko kapom. Nekorektno mislim prema eko brendu ali i prema davateljima usluga. Ekološko naprosto mora biti usklađeno s jednim standardima, a etno npr. s drugim. Ekolozi se mogu dogovoriti o kriterijima i o održivoj viziji, pa onda poticati ponašanja s tim u skladu, ali mislim da pojedincima treba još uvijek dati slobodu da se kreću u svojim okvirima koji su pak u javnosti prepoznati kao npr. tradicionalno – etno turizam. (Kao u politici – jel si lijevo ili desno?).

Osobno se s tim problemom susrećem već nekoliko godina u kojima pokušavam stvoriti projekt za razvoj, ne samo ekološkog već etičkog odnosa čovjeka prema prirodi. To me dovelo do potrebe poticanja nečega što sam nazvao etičkim turizmom i etičkim turističkim destinacijama. Problem u težini riječi „etika“ i u definiranju nečega što bi se moglo nazvati npr. etičko selo (ponajprije iz razloga što je etično usko vezanu u stupanj kulturološkog razvoja pojedinog područja i teško ga je generalizirati), vezano uz splet životnih okolnosti doveo me je do ideje za poticanje etičkog turizma kroz web portal koji bi potencijalnim turistima nudio etičke destinacije, a s druge strane osobama koje se bave turizmom prostor za oglašavanje. Tu mi je najveći problem problem kriterija. Rješenje je u prvih nekoliko godina prepustiti čitateljima i samim turistima da kroz dobro promišljen sustav ocjenjivanja budu uključeni u razvoj standarda. Nakon određenog perioda iz toga bi izvukli „etikete“ koje bi mogli prilijepiti uz pojedini turistički subjekt – npr. „etičko selo“ ili mu dodijeliti „bijelu zastavu“.

Danas je popularno promicati bavljenje eko turizmom u svim mogućim kontekstim tog pojma.

Meni ko običnom smrtniku nije baš na prvu loptu jasno zašto bi se neki ratar bavio turizmom? Što će mu na imanju čopor smetala dok on mora sijati pšenicu? Znači, gura ga se na turizam – nešto što nije njegova primarna djelatnost a vjerojatno ne i njegov primarni interes, i još mu se nameće da bi to trebao biti ekološko. Činjenica da oni sami ne trebaju učiniti mnogo po meni ne stoji jer i malo može biti puno.

Pitanje je da li se netko ekološko neosviješten može baviti ekološkim turizmom. Evo na primjer, u West Gateu (najveći hr šoping centar) se po čitavom centru nalaze koševi za smeće s oznakama za odvojeno prikupljanje otpada, a svjedočio sam kako čistačica navečer sve koševe istresa u jednu vreću. Bilo to namjerno ili ne, onog koga se promovira u ekološki turistički subjekt, stavlja se i odgovornost za daljnje širenje ekološke ideje.

Jedan od odgovora na pitanje zašto bi se netko bavio ekološkim turizmom proizlazi i iz obrata po prethodnoj tezi -  oni čija je redovna aktivnost ekološka imaju mogućnost i obavezu promovirati svoje aktivnosti radi širenja ekološke svijesti. Pa se tu onda pojavi ekolog koji kaže: to što radite morate učiniti dostupno drugima a pri tome možete još i dobro zaraditi.  Super, ali nas to opet vraća na problem kriterija i kategorizacije raznih mogućih oblika „eko“ turizma.

Inače, mislim, zapravo znam da tradicionalno nije uvijek ekološko i održivo, a još manje etično, pa samim tim i meni osobno prihvatljivo.