Londonski memorandum sklopljen je 1954. između vlada Italije, Jugoslavije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, kojim je razriješena Tršćanska kriza koja je nedugo prije njega prijetila novim ratom između Italije i Jugoslavije.

Godine 1953. države su bile na granici rata i mi kao stanovnici smo očekivali rat svakog dana, kazao je slovensko-talijanski povjesničar koji je odrastao u Trstu i čija je karijera vezana za Trst i druga talijanska sveučilišta Jože Pirjevec. Stoga su se vodili tajni razgovori u Londonu i potpisan je Londonski memorandum koji je „de facto riješio problem, ali nije de iure“.

Londonski memorandum je atipičan akt koji je riješio krizu, ali je ostavio otvorena brojna pitanja. Trebalo je čekati do 1975. i potpisivanja Osimskih sporazuma koji su potvrdili granice između država, kazao je Pirjevec i dodao da ne postoji ništa slično u međunarodnim relacijama.

Nakon memoranduma, položaj manjina u pograničnim područjima se bitno popravio. Bilo je to prvi put u povijesti da je jedna socijalistička država otvorila svoje granice nekoj kapitalističkoj državi i to je jako važno, zaključio je Pirjevec.

Studenti elita društva

Istraženost rane povijesti Zagrebačkog sveučilišta, osnivanog u Zagrebu u jesen 1874. godine kao Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I., bila je tema okruglog stola u povodu 150. godišnjice njegova modernog osnivanja. U početku su ga činila tri fakulteta – Filozofski, Pravni i Teološki – s oko dvadeseta profesora.

Tihana Luetić je kazala da je Sveučilište po veličini je bilo 11. od 13 državnih sveučilišta, u početku s oko 100 do 150 studenata, čiji se broj do Prvog svjetskog rata popeo na oko 1300. Uz to, jedna trećina hrvatskih studenata bila je upisana na druge sveučilišta od Beča nadalje.

Bio je to trenutak u kojem su se ostvarile ideje koje su se razvijale više stoljeća, i njegov naziv pokazuje da je prevladala ideja o sveučilištu iza kojeg stoji državna politika obrazovanja, kazao je Filip Šimetin Šegvić.

Damir Agičić je podsjetio da je postojala ideja da se ono nazove Jugoslavensko sveučilište, kao što je prije osnovana Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, s idejom da duhovno povezuje razvijenu Europu s Južnim Slavenima.

Istraživanje prvih godina života Sveučilišta nailazi na prepreke pa je Sveučilište u Zagrebu 2019. osnivalo svoju arhivsku službu kojoj je cilj srediti golemu arhivsku građu. Voditeljica Arhivske službe Vlatke Lemić kazala je da je do sada pregledano oko 2,5 kilometra arhivske građe, te upozorila da i sveučilišne sastavnice imaju svoju, koja se procjenjuje na oko 25 kilometara građe.

Velimir Veselinović kazao je da su važan izvor povijesti Zagrebačkog sveučilišta monografije i spomenice, među kojima je posebno istaknuo dvosveščanu spomenicu iz 1969. koju je napisao povjesničar Jaroslav Šidak, i koja je umnogome služila kasnijim sličnim izdanjima.

Tihana Luetić je istraživala društveni život studenata Zagrebačkog sveučilišta o početka Prvog svjetskog rata i kazala da su oni bili društveni sloj iz kojeg je izrastala elita koja je značajno utjecaja na kretanja u društvu.

Ponekad su vodili javna akcije i pobune nezadovoljni načinom na koji su stranke mogle riješiti neke probleme, što je posebno došlo do izražaja 1895. kada su studenti spalili mađarsku domovnicu, a ne mađarsku zastavu kako se ponekad tvrdi, kazao je Šimetin Šegvić i dodao da su općenito uvjeti za kulturni rad bili povoljni jer je ban Kuen poticao rad u kulturi vidjevši u tome mogućnost pacifikacije Hrvatske.

(Hina)