Više se puta nađem u dvojbi jesmo li mi, stariji od četrdeset bili naivniji, možda time i gluplji, a ako jesmo, jesmo li time na nekom životnom gubitku. Vrijeme je cinizma, u cijelom svijetu, od Kitaja do Čilea, i sinoć sam na Facebooku objavio u jednoj grupi sjećanje na Dinamo 1982., i bijeli šal velikog Ćire Blaževića, prvih tristo lajkova je taj tekst pregazio vrlo brzo, iako tekst nije rekao ništa drugo nego je priznao da me stisne u prsima njegova bolest, i da mi je drago što sam bio “tamo”, u to vrijeme bijelog šala.

Da su Goethe, ili Carl Sagan, objavili neko svoje zapažanje, puno bi teže tako otvorio srca ljudi. Ljudi….su puni emocija. Ali skučeno i grubo ovo vrijeme im ne dopušta imati ih, emocije direktno  ne pomažu prihodima, one ne štite niti protiv COVID-19, bar ne neposredno, one su luksuz. Konačno, one i koštaju, one odvedu u loše i nepromišljene odluke, poslove, brakove, kupujemo mladalačke automobile, udomljujemo pse… umjesto da smo to vrijeme na edukacijama i nadogradnjama, pa kako ćemo se boriti sa svojim životima, ako budemo sneni, nostalgični, i osjetljivi, umjesto tvrdi, razumni i odrasli. 
Ali pitanje je, iako mi znamo da je Zagor samo strip, je li nam ukupno bolje ako baš stalno računamo… kalorije, potrošnju našeg Opela, rate kredita, i budemo hodajuća aplikacija. 
Možda je…. možda je dobro biti emocionalan i, čak naivan, ponekad. Jer…. osnivao sam poduzeće jednoj onkologkinji, i sjedili smo u kafiću, pričali o njenom poslu. Ona je vidjela mnoge smrti, stotine. I kaže mi, znaš…. na kraju, ljudi govore samo takve stvari, kako su se osjećali, ne drugo. Kako su se s djedom vozili na kolima sa sijenom. I kako su, davno, sa budućom ženom bili u restoranu, popili, i kako su išli u šumu, i kako im je bilo ne udobno a nezaboravno. I Zagora.

Nikad se ne sjećaju što su postigli, koliko su uštedjeli, i koliko su dobro prošli kad su prodavali dionice veterinarske stanice. To prođe. Ostane sasvim drugo.

Izvorno objavljeno na:

http://odjek.press/

http://odjek.press/osvrti/sto-mi-je-povjerila-onkologkinja-da-se-ljudi-sjecaju-kad-umiru-kaze-vidjela-sam-mnoge-stotine-puta/