životopis

Bio je Platonov učenik, a njegov metafizički dualizam odbacio je tvrdeći da u zbilji postoje samo pojedinačne stvari iz kojih razum apstrahira opće pojmove. U Ateni je osnovao vlastitu, peripatetičku filozofsku školu, koja je nastavila djelovati i poslije njegove smrti.

Po njegovu učenju, najviša je od svih znanosti "prva filozofija" (poslije nazvana metafizikom), jer proučava biće kao biće te otkriva da ono po sebi ima razna, to jest analogna značenja (biće kao kategorije: supstancija i njezinih devet akcidenata; biće kao zbilja i kao mogućnost; biće kao istinito). Sastavni i najviši dio "prve filozofije" jest teologija. Ona proučava božanski nus ili "um", koji je prvi, nepokretni i nepokrenuti pokretač sveukupne zbilje. Objašnjavajući gibanje i nastajanje kao prijelaz supstancije ne iz nebića u biće, nego iz bića kao mogućnosti u biće kao zbiljnost, Aristotel daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije. Taj prijelaz omogućuju metafizička načela materije (mogućnost neke stvari) i forme (ostvarenje te mogućnosti), koje u osjetnom svijetu ne postoje odvojeno, nego tek zajedno tvore konkretnu supstanciju. Gibanje se, dakle, događa tako da moguće biće postaje stvarno i stvarno moguće, čemu nema kraja, zbog čega je svijet vječan. Ali, da bi se ono potpuno objasnilo, potrebni su još tvorbeni i finalni uzrok, kao i "prvi uzrok", koji je sam nepokretan i stoga samo jedan. On je čista forma i čista zbilja (shvaćena kao čisto mišljenje, jer je mišljenje najviši oblik postojanja), dakle, najsavršenije biće, to jest bog. On se za svijet, koji mu je suvječan i nestvoren, ne zanima, niti ga misli, nego ga pokreće na način finalnog uzroka. Čovjek ima udjela u toj božanskoj zbilji po svom umu, koji je stoga besmrtan. Ali Aristotel ne objašnjava dovoljno u kakvom je odnosu um, koji on naziva i aktivnim, prema ostalim dijelovima ljudske duše (koju shvaća kao formu tijela) i prema božanskom nusu.

Najvažnija djela

• Organon (dosl. "Oruđe")
• Fizika
• Metafizika
• Nikomahova etika
• Politika
• Poetika
• Retorika

U prošlosti poznati tumač Aristotelove Fizike iz redova Hrvata bio je franjevac iz Bačke Ladislav Spaić. Većina Aristotelovih djela dostupna je danas na hrvatskom jeziku u prijevodu Tomislava Ladana.

Peripatetička škola je bila jedna od najutjecajnijih filozofskih škola osnovanih u antičkoj Grčkoj. Učenje se temeljilo na djelu grčkog filozofa Aristotela, a izraz peripatetik (grčki: περιπατητικÏŒς) ime je koje su nosili njegovi sljedbenici. Naziv se odnosi na čin hodanja, a kao particip "peripatetik" se često prevodi kao "hodajući", "šetajući" ili "lutajući". Škola je ime dobila po peripatoima (kolonadama) Liceja u Ateni gdje su se članovi sretali, iako su kasnije legende naziv pripisivale Aristotelovoj navodnoj sklonosti da predaje hodajući.

Škola datira od oko 335. pr. Kr., kada je Aristotel počeo predavati u Liceju. To je bila neformalna institucija čiji su se članovi bavili filozofskim i znanstvenim promišljanjimna. Aristotelovi nasljednici Teofrast i Straton nastavili su tradiciju filozofskih i znanstvenih teorija, ali je od sredine 3. stoljeća pr. Kr. škola počela slabiti i zamirati, sve do rimske ere kada je obnovljena. Kasniji su se članovi više bavili komentiranjem Aristotelovih djela nego njihovom nadgradnjom, te je škola iščezla u 3. stoljeću pr. Kr., iako su tradiciju komentiranja Aristotelovih djela nastavili neoplatonisti. Nakon pada Rimskog Carstva djela su peripatetičke škole izgubljena za Zapad, ali su na Istoku uključena u ranu islamsku filozofiju, što će s vremenom igrati važnu ulogu u srednjovjekovnoj obnovi Aristotelovih doktrina u Europi.