Iz perspektive self-psihologije ili psihologije sebstva, pristupa čiji je začetnik sredinom dvadesetog stoljeća bio Heinz Kohut, mnogi takozvani duhovni doživljaji se zasnivaju na regresiji, odnosno, psihičkom povratku na rane faze djetinjstva koji se događa zbog nedovršenog procesa odvajanja od roditelja.

Po self-psihologiji, dijete je po rođenju u stanju jedinstva s majkom pri čemu majku ne doživljava kao zasebno biće, već je ona dio njega ili je ono dio nje. Tijekom ovog "rajskog stanja" nesvjesnog blaženstva, majka je iz perspektive djeteta svemoćna, jer zadovoljava sve njegove potrebe i ispunjava sve njegove želje. No, ubrzo dijete počinje shvaćati da je ono u stvari zasebno, odvojeno biće i tu započinje proces separacije ili "izlaska iz raja" tijekom kojeg se, malo po malo, stječe individualna svijest.

Stvaranje individualne svijesti može ostati nedovršeno, što u odrasloj dobi dovodi do težnje k osjećaju jedinstva i povezanosti s drugima kroz proces regresije, odnosno kroz nezreo, arhaičan način koji podrazumijeva s jedne strane gubitak, a s druge irealno veličanje sebe.

Stanje regresije možemo najlakše definirati kao nedostatak svjesnosti o vlastitoj individualnosti, što dovodi do vremenskog pomicanja sa sadašnjeg selfa (svijesti o sebi) na nekadašnji self. Mogli bismo to nazvati nekom vrstom putovanja kroz vrijeme na koje čovjek odlazi kako bi sakupio djeliće sebe koji su nekada davno ostali rasuti. Ovaj "self iz prošlog vremena" ima asocijacije, emocije, sjećanja koja u stanju regresije projicira, odnosno prenosi na druge u sadašnjem vremenu. Na ovaj način, u potrazi za proširenjem svijesti, duhovni tragatelj se može naći u stanju sužene svijesti, u potrazi za vidovitošću može postati slijep za najočitije činjenice, a u potrazi za božanskom ljubavlju može postati hladan i odvojen od čovjeka.

Trans stapanja

Psiholog Stephen Wolinsky koji je krajem dvadesetog stoljeća, kombiniranjem različitih psihoterapeutskih pravaca i jnana yoge (joge znanja) osmislio sustav pod nazivom kvantna psihologija, ovakva stanja regresije naziva transevima.

Trans stapanja najjednostavnije bismo mogli opisati kao oceanski doživljaj miješanja ili nestajanja u drugoj osobi. Ovakva vrsta stapanja, po kvantnoj psihologiji i ostalim pravcima proizašlim iz Kohutove self-psihologije, znak je regresije na jednu od najranijih faza djetinjstva u kojoj se dijete još uvijek osjeća stopljenim s majkom. Želja za ovisničkim jedinstvom s majkom u procesu regresije se projicira na druge, što može dovesti do želje za stapanjem sa "svemogućim" guruima, duhovnim učiteljima, terapeutima, političarima ili religioznim figurama. Pri tome, baš kao što djeca vide svoje majke magičnim i svemogućim bićima koja ispunjavaju sve njihove potrebe, tako i odrasli koji djeluju iz dječjeg identiteta vide gurue, učitelje ili duhovne sisteme kao sveznajuće, svemoguće i magične. Učitelji i gurui se često zaista i ponašaju kao majke i očevi svojim učenicima zadržavajući ih na taj način u dječjoj dobi.

Wolinsky u svojoj trilogiji 'The way of the human' (Put čovjeka) opisuje brojne situacije kojima je svjedočio tijekom svog sedmogodišnjeg boravka u Indiji, koje opisuju razne oblike vezanosti gurua za učenike. "Kada učenici ili sljedbenici žele otići", navodi Wolinsky, "guru im govori da u njima nema dovoljno predanosti, da se opiru svojoj božanskoj prirodi ili da imaju za odraditi tešku karmu". Ova vezanost gurua koji ne može pustiti učenika da ode iznosi na vidjelo njegov vlastiti nerazriješeni separacijski problem. Mnogi učitelji ili gurui su usvojili cijele filozofije ili sustave kako bi ojačali ovu regresiju na rane faze djetinjstva", nastavlja Wolinsky, "tako da vrlo često možemo čuti tvrdnje kao što su: guru je korijen svih akcija ili guru preuzima odgovornost za učenikov duhovni razvoj ili guru preuzima učenikovu karmu na sebe ili, sasvim direktno, guru i učenik su jedno". Trans stapanja s guruom, zajednicom ili duhovnim sustavom gotovo redovito je praćen izrazitim doživljajima oslobađanja i blaženstva, ali snaga ovog doživljaja je tim jača što je manje osobne ambicije i različitosti, odnosno - vlastitog identiteta.

Idealizacija

Ona se odvija kada ljude činimo većim, višim, važnijim, snažnijim od onog što oni zaista jesu kako bismo se pored njih mogli osjećati sigurnima i kako bismo osjećali što manje odgovornosti i prijetnji od vanjskog svijeta. Proces spiritualizacije mogli bismo nazvati mutiranom, odnosno nerazriješenom idealizacijom. Baš kao što mama i tata iz perspektive djeteta nisu viđena kao obična ljudska bića, već su savršeni, idealni i sveznajući, u procesu regresije se događa da učenici spiritualiziraju, odnosno "obogotvoruju" svoje učitelje, terapeute i gurue. Wolinsky navodi kako je jednom prilikom ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća u Norveškoj upoznao ljude koji su, idealizirajući svog gurua, neprestano govorili kako je njihov guru bolji od njegovog. Ovu situaciju Wolinsky je usporedio sa izjavama tipa: "Moj tata je jači od tvog" ili "Moja mama je bolja od tvoje mame".

Trans blizanaštva

Heinz Kohut upućuje da takozvano blizanaštvo predstavlja zastoj u nešto kasnijoj fazi razvoja. U ovom slučaju, dijete shvaća da je odvojeno od majke, ali pretpostavlja da ono i majka imaju manje-više identičnu psihu. Blizanačko vezivanje, zajedno sa svim krhkostima ovog oblika povezanosti, često je prisutno kod tinejdžerske romantične zaljubljenosti, kada predstavlja vrijedan način samospoznaje. Međutim, otkriće da drugi nije "baš kao ja" može biti ozbiljna prijetnja odnosu i doživljaju jedinstva.

S. M. Johnson, jedna od predstavnika self-psihologije, smatra da popularni newagerski termin srodnih duša, duhovnih partnera (soulmates) u stvari potječe iz regresije na stanje blizanaštva koje se temelji na potrazi za savršenim alter-egom. Nakon određenog vremena, kada ovakav oblik jedinstva oslabi - jer u realnosti postoje dvije osobe koje, naravno, nisu identične - iskrsava druga strana ovog oblika vezanosti koja se manifestira kroz ljutnju zbog različitosti.

Trans zrcaljenja

Često se događa da se učitelja i gurua naziva "savršenim ogledalom". Po Kohutu, zrcalni prijenos predstavlja najrazvijeniju formu takozvanog narcističkih prijenosa. Pri zrcaljenju, prisutna je stalna potreba za pažnjom, primjećivanjem, nagrađivanjem, poštovanjem i potvrđivanjem, odnosno "vraćanjem odraza". Ova forma prijenosa je zrelija i usmjerenija na razvoj odvojenog, samostalnog identiteta, no gurui i učitelji često dopuštaju da se "odzrcali", odnosno preuzme njihov identitet, jer im to omogućuje da ostanu u centru pažnje, odnosno da budu ono što žele biti - gurui.

Ovdje bi trebalo spomenuti potrebu za modelom kao još jednu od manifestacija regresivnog ponašanja. Baš kao što su nam nekada majka i otac bili modeli za ponašanje, tako duhovni tragaoci, umjesto da djeluju iz onog što jesu, ponekad imaju potrebu za modelom od kojeg bi mogli preuzeti obrasce ponašanja ne bi li došli do istog ili sličnog rezultata - stanja svijesti ili prosvjetljenja. Zato se oko duhovnih učitelja ili gurua (koji odobravaju i podupiru takvo stanje regresije) često mogu naći vjerni imitatori koji hodaju i pričaju (walk like, talk like) upravo kao oni. "Neki ljudi nikada ne prestanu vidjeti svijet kao djeca", navodi Wolinsky. " Smatraju da će se za njih pobrinuti supruga ili suprug, a neki smatraju da će tu roditeljsku funkciju obaviti sam univerzum. Po mom mišljenju, New Age je integrirana filozofija regresije. Dok sam bio u Indiji, običavali smo govoriti - istina je da će se svemir pobrinuti za tebe, ali moglo bi se dogoditi da to ne bude onako kako zamišljaš da bi trebalo biti."

Zrela duhovnost znači potragu za doživljajem cjelovitosti, povezanosti i jedinstva koje je dublje od onog koje možemo osjetiti kroz regresivne procese u kojima gubimo svoju individualnu svjesnost i osjećamo se povedeno i spašeno ili pak odabrano i posebno.

Pri tome je potrebno dubinsko prihvaćanje različitosti i iskreno propitivanje odgovora koje nude "duhovni autoriteti", bilo da je riječ o učiteljima, karizmatskim vođama ili religijskim sustavima. Zrela duhovnost znači prepoznavanje i buđenje iz regresijskih transeva kako bismo postali sposobni za cjelovit doživljaj suosjećanja i ljubavi prema čovjeku, drugim živim bićima i cjelokupnom realitetu koji nas okružuje.

Preuzeto s Net.hr