Na temelju golemih udaljenosti od našeg Sunčevog sustava do promjenjivih zvijezda Cefeida i supernova tipa Ia, koje se koriste za stvaranje 'ljestve kozmičke udaljenosti', čini se da se naš Svemir doista širi brzinom od 73 kilometra u sekundi po megaparseku – stopa poznata kao Hubbleova konstanta.

Problem je u tome što druge metode mjerenja Hubbleove konstante vraćaju drugačija mjerenja. Znanstvenici su mislili da bi ova Hubbleova 'napetost', kako je poznata, mogla biti ljudska pogreška. Novo mjerenje s vrlo visokom razinom pouzdanosti – 8 sigma – znači da je nešto drugo u pitanju.

"S negiranjem pogrešaka mjerenja, ono što ostaje je stvarna i uzbudljiva mogućnost da smo pogrešno razumjeli Svemir", kaže Riess.

Hubbleova napetost vrlo je vjerojatno najveći problem koji zaokuplja kozmologiju, a ima veze sa brzinom kojom se širenje svemira ubrzava – temeljna mjera svemira. Imamo nekoliko metoda za izvođenje ovoga, ali dvije glavne su standardne svijeće i standardna ravnala.

Standardne svijeće su svjetla u mraku s poznatom intrinzičnom svjetlinom. To su promjenjive zvijezde cefeide i supernove tipa Ia. Ako znamo koliko je nešto intrinzično svijetlo, možemo izračunati koliko je daleko, s velikom preciznošću. Promjenjive zvijezde cefeide i supernove tipa Ia daju nam Hubbleovu konstantu od oko 73 kilometra u sekundi po megaparseku.

Standardni vladari temelje se na signalima iz ranog Svemira. To uključuje kozmičku mikrovalnu pozadinu – svjetlost koja je prvi put prostrujala svemirom oko 380 000 godina nakon Velikog praska – i barionske akustične oscilacije, a obje nam daju Hubbleovu konstantu od oko 67 km/s/megaparsek.

Bez obzira koliko puta znanstvenici izmjere Hubbleovu konstantu, uvijek dođu do ove razlike. I to je više od malog bljeska. Hubbleova konstanta jedan je od alata koje koristimo za mjerenje veličine i starosti svemira, na primjer. Kako bi bolje razumjeli Svemir, znanstvenici moraju pronaći izvor neslaganja.

Trenutačni kozmološki modeli rade vrlo dobro u nekim aspektima, tako da predložena rješenja općenito znače da se nešto drugo pokvari. Ljudska pogreška, stoga, postaje privlačno objašnjenje za Hubble napetost, pa znanstvenici nastavljaju mjeriti, ponovno mjeriti i ponovno mjeriti, tražeći mjesto gdje smo se nagurali.

Jedna je mogućnost da smo učinili nešto krivo s originalnim Hubbleovim mjerenjima, pa su Riess i njegovi kolege koristili JWST da provjere svoj rad. Početna mjerenja napravljena prošle godine bila su u skladu s Hubbleovim promatranjima; ali postojala je mogućnost da se, što smo dublje u svemir zavirili, dva skupa mjerenja više razlikuju, pri čemu mjerenja udaljenosti Hubble Cepheida postaju manje točna s udaljenošću.

Pa, sada je JWST sustigao Hubble, a to jednostavno nije slučaj. Mjerenja su dosljedna.

"Sada smo obuhvatili cijeli raspon onoga što je Hubble promatrao i možemo isključiti grešku mjerenja kao uzrok Hubble napetosti s vrlo velikom pouzdanošću", kaže Riess. "Kombinacija Webba i Hubblea daje nam najbolje od oba svijeta. Otkrivamo da Hubbleova mjerenja ostaju pouzdana dok se penjemo dalje duž ljestvice kozmičke udaljenosti."

Dakle, moramo otkriti što je to što ne znamo. Promatranja gravitacijskih valova, poznata kao standardne sirene, mogla bi biti ključna. Trenutačno su trake pogrešaka na standardnim sirenama prevelike da bi se moglo pouzdano zaključiti, iako se čini da su više-manje u skladu sa standardnim svijećama. U tijeku su napori da se nastave mjerenja; vjerojatno ćemo samo morati biti strpljivi.