Ovo je priča koju vrlo rado pričam, ali nije priča o Boži zvanom Pub, nego o crnoj rupi koju bi znanstvenici rado napravili na Zemlji. Možete li zamisliti veću aroganciju? Može li išta izazvati veću katastrofu?

 

OK, možda može. Učili smo i o tome na faksu. Sav vakuum u svemiru nalazi se u pobuđenom stanju. Grubo rečeno, sav prazan prostor, ovo ništa koje ispunjava svemir, ima neku energiju. Kao jabuka na stolu. Ako bismo nekako uspjeli to stanje prebaciti u osnovno, da jabuka padne na pod, ta promjena bi teoretski mogla izazvati lančanu reakciju, induciranu emisiju energije kao kad nastaje laserska zraka, koja bi brzinom svjetlosti uništila sav svemir. Nije ni čudo da se udaljeniji dijelovi svemira udaljavaju brže od svjetlosti. Kuže oni da je bolje maknuti se od nas.

 

Mi nažalost ne možemo pobjeći sami od sebe, ali srećom ni ne znamo kako bi, i je li uopće moguće tako nešto izvesti. No ovo s crnom rupom nije totalno nemoguće. Unatoč tome, znanstvenici nam mogu garantirati da bi to, ako bi im uspjelo, bilo potpuno bezopasno.

 

 

Od svih strašnih stvari kojima je svemir ispunjen, crne rupe su najstrašnije. Zapravo je taj svemir sav pun loših stvari za nas. Kozmičke zrake visoke energije, brzi protoni i jake gama zrake, zabijaju se u sve i rade štetu i ljudima, i opremi. To nam je jedina realna prepreka za let do Marsa i daljnje istraživanje svemira. A ono čime je svemir neispunjen jedna je od za nas najvažnijih stvari – zrak. Dobro, čuo sam da ima neki oblak etilnog alkohola negdje u međuzvjezdanom prostoru. Očito nije ni svemir potpuno crn. Ali općenito je on katastrofa za nas. U svom tom užasu Zemlja se još uvijek koliko-toliko dobro drži. No jedna crna rupa bi i Zemlju, i sve nas zajedno s njom pretvorila u nešto što se najbolje može opisati kao – ništa. S masom.

Koje su to lude teorije u koje su povjerovali znanstvenici pa da su sami sebe tako jako uvjerili da je crna rupa koja bi nastala u nekom eksperimentu na CERN-u bezopasna? Nikoje. Ni jedna jedina znanstvena teorija nije toliko uvjerljiva da bi znanstvenici bili dovoljno arogantni u svom ludilu pa da naprave crnu rupu na zemlji. Teorija nije, ali nešto je.

 

Ono što im daje toliku sigurnost je činjenica da se sve što oni sada rade na CERN-u već događa posvuda u svemiru: jako brzi protoni iz kozmičkih zraka sudaraju se s drugim protonima. Ako iz te goleme količine energije na jako malom prostoru može nastati crna rupa, ona je već gomilu puta nastala i na Zemlji. I na Suncu. I na Mjesecu. A svi su oni još uvijek tu, na broju.

 

Netko će se možda zapitati, a što ako se to već dogodilo pa su nam neki planeti, ili mjeseci, ili čak cijela zvijezda nestali.

 

Oni doista mogu nestati tako da nam postanu nevidljivi, ali njihova masa ostaje. Da smo nekad imali dva mjeseca, i da je jedan postao crna rupa, primijetili bismo to na sto različitih načina. Plime i oseke bi se čudno ponašale jer crna rupa gravitacijski i dalje utječe na nas. I gibanje Mjeseca oko Zemlje bi bilo čudno – ubrzavao bi pa usporavao, bez nekog vidljivog razloga.

 

Da je crna rupa nastala negdje drugdje, na mjestu nekog planeta, ili dvojne zvijezde od našeg Sunca, gibanja drugih nebeskih tijela odstupala bi od preciznih znanstvenih proračuna. Točno tako je Einstein iz takvih odstupanja u gibanju planeta Merkura skužio da je gravitacija puno drugačija od onog što je Newton mislio. I da je sposobna raditi crne rupe. (OK, iako je ovo zadnje fakat direktna posljedica njegove teorije, on sam nikad nije povjerovao da su te rupe zaista moguće.)

 

Ako se pitate znači li to da je možda nemoguće da tako nastane crna rupa, to je odlično pitanje. To bi bilo najjednostavnije objašnjenje.

 

No postoji teorija koja kaže da će tako male crne rupe zapravo zračiti energiju. Mehanizam tog zračenja smislio je Hawking pa se zračenje zove po njemu. Po Einsteinovoj teoriji, nemoguće je da crna rupa zrači, ali Hawking je njegovu teoriju nekako povezao s kvantnom fizikom. U kvantnoj fizici je svašta moguće. Zapravo, ne samo da je moguće, već se i događa sve što nije nemoguće.

Ova luda teorija ne samo da nam daje mehanizam kojim bi crne rupe nestajale prije nego naprave ozbiljniju štetu, nego nam i pokazuje zašto bi znanstvenici bili zainteresirani da tako nešto vide u svojim eksperimentima. Nemamo baš puno prirodnih pojava koje povezuju Einsteinovu teoriju velikog i teškog, i kvantnu teoriju malenog i laganog. Naročito ne u laboratorijima na Zemlji. Dok nemamo pojave, teško ćemo otkriti neko novo, drugačije, bolje objašnjenje te njihove veze.

 

Tako je u fizici, a slično je i u mnogim drugim znanostima. Nije to samo neka teorija koja nam daje uvjerenje da je nešto opasno ili nije. Pa mi onda ili vjerujemo u nju, ili ne. Stvar je više u tome da imamo bolje razumijevanje činjenice da se gomila stvari koje mi testiramo u laboratorijima u prirodi događaju stalno oko nas. Ako mogu imati opasne posljedice, to smo do sad morali primijetiti.

 

Meni je možda najdraži primjer tog principa priča o zračenju mobitela.

 

 

Teorija kaže da elektromagnetski valovi u mikrovalnom području kakve emitiraju mobiteli i bazne stanice ne mogu potrgati DNA u našim stanicama. Ako nema trganja, nema ni opasnosti od raka.

Je li to ono zašto znanstvenici vjeruju da mobiteli ne izazivaju rak?

 

Jednim dijelom da, ali to nije cijela priča. Tvari koje su kancerogene, poput katrana iz cigareta, djeluju tako da se nakupljaju godinama i onda nas nakon nekog vremena opale. I sami naslućujemo da tu ima nešto više, jer neki ljudi puše sto godina i ne dobiju rak pluća. Ono čega možda nismo svjesni je da ta krivulja ide na obje strane. Naime, nekima je dovoljno i relativno malo pušačkog staža da zakače ozbiljnije posljedice.

Ta tužna činjenica je trik koji medicinari koriste da zaključe, čak i nakon relativno kratkog vremena, da zračenje mobitela ne izaziva rak. Priroda funkcionira tako. Nakon 15-20 godina praćenja moralo bi se primijetiti nešto čudno. Povećanje broja nekih tumora kod ljudi na koje bi to zračenje, kad bi bilo kancerogeno, moralo brže djelovati. Ito se ne primjećuje.

 

To nam, u kombinaciji sa svime što znamo o tome kako neionizirajuće zračenje intenziteta poput onog iz mobitela djeluje na nas, daje jasno objašnjenje zašto je strah od zračenja mobitela neutemeljen i nepotreban.

 

To ne znači da treba prestati paziti i istraživati, ali bi ove koji plaše ljude toliko da im izaziva napade (moralne i obične) panike, ali i psihosomatske reakcije (poput famozne elektromagnetske hipersenzibilnosti) trebalo konačno nazvati pravim imenom. Doduše ne znam koje je pravo, ali ja bih ih nazvao – lažljivi seronje.

Još jedna ovakva priča, koja je svako malo postane aktualna, svakako je cijepljenje.

 

 

Davno smo naučili da nam prebolijevanje nekih bolesti donosi imunitet od njih. Naučili smo to na teži način. Naši preci učili su to na svojoj koži. Mnoge od tih bolesti bile su vrlo neugodne. Neke su ostavljale trajne posljedice, a neke bi nam ostavile najtrajniju. Pretvorile bi nas u – ništa. S masom.

 

 

"Kad bi barem postojao neki način da nekako prebolimo te bolesti i dobijemo imunitet, a da izbjegnemo negativne posljedice prebolijevanja. Od toga da smo zarazni za druge, do one najgore posljedice. Kad bismo barem nekako mogli razumjeti kako se naše tijelo uspješno nosi s bolesti pa da ga nekako prevarimo da se zarazilo i da se samo prirodno počne braniti."

 

Ironija cijele situacije je da cjepiva djeluju – upravo tako. Natjeraju naš organizam da mu se učini da smo se razboljeli, i ubace mu neaktivni komadić virusa da pomisli da nam je tu bolest izazvalo nešto što nosi to na sebi. I sljedeći put kad naiđe nešto što ima taj komadić naći će se u situaciji nekog tko je na dan derbija naišao na gomilu navijača noseći šal suparničke momčadi.

 

 

To, samo za sebe, naravno da ne znači. Svi znamo da cjepiva mogu izazvati alergijske reakcije. One su posljedica toga da obrambeni sustav našeg tijela reagira preburno. On mora reagirati da bi cjepivo radilo. Ovisno o cjepivima, nekima će jača reakcija biti nakon prve doze (kad se tijelo prejako bori protiv bezopasnog adenovirusa koji samo prenosi genski materijal), a nekima nakon druge doze (kad tijelo prepoznaje protivnički šal, pa malo preburno reagira). No ne bojimo se mi toga malo preburnog. Bojimo se onog jako.

 

Odmah nakon prvih cijepljenja pojavile su se vijesti o opasnosti za alergičare jer su neki cijepljeni pali u anafilaktički šok, stanje opasno po život ako se odmah ne tretira. Kad se pojavila ta vijest, panika se proširila u trenu. Svi mi znamo neke ljude koji imaju alergije. Mnogi od nas ih imaju. Kako da se ne bojimo?

Naravno da su znanstvenici odmah krenuli s tim da nema opasnosti. Kako ti bahati i arogantni znanstvenici mogu to tvrditi? Jesu li previše i preolako povjerovali tim svojim teorijama?

 

 

Upravo je brojnost alergičara ono što znanstvenicima govori da će s njima biti sve u redu. Opet kao kod crne rupe, da nije u redu, da je opasno, to bi se moralo jako vidjeti. Posvuda. Broj ljudi alergičnih na kikiriki je cirka jedan na sto. Na penicilin otprilike isto. Pa onda na jagode, žitarice, pelud, one razne đinđuve...

Podaci govore da više od trećine populacije ima neki oblik alergije. Da im, štreberski rečeno, unos nekih proteina uzbuđuje igE antitijela. To znači da bi, da je cijepljenje zaista nekako opasno za alergičare, od 30 cijepljenih njih oko deset imalo jake alergijske reakcije. Jeste to vidjeli u vijestima? Nitko nije. Jer se to ne događa.

 

 

Da će, ako je alergičan na neke određene tvari, nakon cijepljenja umjesto 15 minuta tamo sjediti pola sata. I to je sve.

 

 

U zadnje vrijeme primijetio sam da se dosta dijeli citat Carla Sagana u kojem je čini se dobro predvidio situaciju u kojoj se nalazimo danas:

 

"Živimo u društvu koje je izuzetno ovisno o znanosti i tehnologiji, i u kojem rijetko tko zna išta o znanosti i tehnologiji."

 

 

"Ovo je recept za katastrofu. Možda ćemo se neko moći vrijeme izvlačiti s tim, ali prije ili kasnije ova zapaljiva smjesa neznanja i moći eksplodirat će nam u lice."

 

Gotovo da ne treba ništa dodati na to. Čini se da nije znanost otišla predaleko, nego smo mi svi ostali previše zaostali. I sad kad je više ne možemo stići, ljutimo se na nju. I na znanstvenike.

 

Ali nije to smisao znanosti. Ni da se jedni, napredni, obogate na njoj, niti da se neki drugi njome prave pametni. Smisao znanosti je ono što je rekla Marie Curie – da znamo više pa da se bojimo manje. Kad pogledam sve ovo što se događa, čini mi se da je jedino čega se istinski trebamo bojati naš bezrazložni strah.

I zato je jedino što svim svojim frendovima i svima vama želim reći:

 

 

___________________________________

Edicija: Blesimetar IV. (Kronika beznađa)

Datum objave: 14.5.2021.

Naslov: Ne bojte se