Od trenutka kada su se pojavile, podmornice su ulijevale strah u kosti pomoraca, a njihova je moć iz dana u dan nezaustavljivo rasla do današnjih strahovitih razmjera. Ništa nije užasnije od neprijatelja kojeg ne možete vidjeti, grabežljivca koji neprimjetno i zlokobno vreba svoje nesluteće žrtve i jednim silovitim, razarajućim napadom u treptaju oka uništava nekadašnju slavu i diku najmoćnijih pomorskih sila, a za sobom ostavlja puke razvaline, olupine i lešine kao svjedočanstvo svoje nesmiljenosti i neprikosnovene nadmoći.

Uistinu, podmornice na nuklearni pogon najmoćniji su i najrazorniji ratni strojevi ikada sagrađeni. Spajajući vrhunsku tehnologiju, nevjerojatnu vatrenu moć, sposobnost nezamjetljivog plovljenja i provođenja nepredvidivih napada, suvremene su podmornice bez premca u ratnim mornaricama.

Isprva, u doba Prvog i Drugog svjetskog rata, podmornice su bile na dizel-električni pogon, s naftom kao pogonskim gorivom, dok su se u zaronima služili s u akumulatorima uskladištenom energijom za pokretanje elektromotora. Kako su ove baterije ograničenog kapaciteta, tako su i rane podmornice bile relativno ograničenih podvodnih sposobnosti. Morale su redovito izranjati za snabdijevanje baterija energijom i to ih je činilo izloženima neprijateljskom djelovanju. No, sve se to izmijenilo pojavom podmornica na nuklearni pogon.

Nuklearni reaktori neusporedivo su bogatiji i snažniji izvor energije od dizelskih agregata - omogućuju podmornici da čitav svoj životni vijek provede bez obnove pogonskog goriva, pruživši im time neograničen doplov, iznimnu podvodnu izdržljivost i dotad nezamislive performanse. Današnje nuklearne podmornice postižu podvodne brzine od 35 čvorova (u slučaju ruske Alfa klase i preko 42 čvora), sposobne su mjesecima ploviti zaronjene bez naknade zraka, boraviti na dubinama i do 800 metara i zapravo su jedino ograničene izdržljivošÄ‡u posade i količinom namirnica koje mogu ponijeti.

Po njihovoj namjeni nuklearne podmornice možemo podijeliti u dvije klase:

• Napadne (jurišne) podmornice (SSN)
• Nuklearno-balističke napadne podmornice (SSBN)

SSN su podmornice prvotno namijenjene borbi protiv površinskih i podvodnih jedinica, sa sekundarnom ulogom u napadaju na kopnene ciljeve. U odnosu na SSBN manjih su protežnosti, boljih akustičkih svojstava, superiornijih manevarskih sposobnosti i posjeduju daleko snažnije konvencionalno naoružanje što im s pravom pridaje nadimak «lovaca-ubojica».

SSBN su s druge strane platforme za lansiranje balističkih projektila s nuklearnim bojevim glavama, i ovisno o klasi pojedine podmornice mogu posjedovati preko stotinu bojevih glava, stravične razorne moći i sposobnosti nanošenja strateških udara iz bilo koje lokacije na Zemlji - bilo sa površine ili duboko pod vodom.

Svaka od tih bojevih glava u prosjeku je 15 puta razornija od atomske bombe bačene na Hirošimu.

U današnjem post-hladnoratovskom dobu dolazi do blagih promjena u strateškim ulogama nuklearnih podmornica. Svjetsko ureÄ‘enje prešlo je s bipolarnih supersila na multipolarnu grupu interesa. Iako je izglednost sukoba globalnih razmjera danas daleko manja, sve je veća vjerojatnost izbijanja regionalnih ratova ograničenih razmjera.

Kompozicija i operativni stav velikih podmorničkih mornarica, poglavito one SAD-a, odražava ovo stanje i shodno tomu dolazi do prelaska s naglašenog djelovanja na otvorenom moru ka onom priobalnom. Za podmorničke snage to znači nekoliko značajnih izmjena. Tijekom Hladnog rata glavna zadaća napadajnih podmornica bila je protupodmornička borba i ostvarivanje prevlasti na otvorenom moru. No s osvitom novog post-hladnoratovskog doba podmornice moraju biti sposobne izvršavati cijeli spektar strateško-taktički raznovrsnih zadaća u iznimno akustički nepredvidivim plitkim priobalnim vodama.

Najpoznatija podmornica klase Akula je stealth podmornica Red October (Crveni Oktobar), predložak Tom Clancyeve pripovjetke The Hunt for Red October (Lov na Crveni Oktbar) i filma iz 1990. godine Lov na Crveni Oktobar (film), sa Seanom Conneryem koji glumi izmišljenog kapetana Marka Ramiusa.

U pripovjetci, Crveni Oktobar je rabio dugačka okna na trupu s pogonskim sustavom zvanim tunelski ili gusjenični pogon. Dok se u filmu gusjenični pogon nazivao magnetskim hidrodinamičkim pogonom bez pokretnih dijelova. I u pripovjetci i u filmu pogon nazivaju skoro nečujnim; što je Crveni Otobar učinilo savršenom platformom za lansiranje niskoletećih balističkih projektila na Sjedinjene Države.

U filmu se Crveni Oktobar predstavlja kao poboljšana inačica klase Akula, produljena trupa i s tegljenim sonarom.