Ovu čudnu fazu materije prvi je predvidio američki nobelovac i fizičar Frank Wilczek 2012. godine, koji je predložio da je moguće da se atomi mijenjaju tijekom vremena čak i dok imaju najnižu energiju, baš kao što supravodič tehnički može nositi električnu struju dok je u svom najnižem energetskom stanju.

To znači da se - teoretski - mogu ponavljati zauvijek bez izvora energije, zbog čega zvuče sumnjivo kao vječni motor. Prema zakonima termodinamike, takvi uređaji su nemogući, što neki misle da vremenske kristale čini 'no go' zonom.

Drugi tvrde da, budući da se ovi kristali koji se ponavljaju ne mogu povezati s ničim što bi ih moglo koristiti za obavljanje korisnog rada, oni tehnički nisu strojevi, stoga se ne krše nikakvi zakoni.

Još uvijek se raspravlja o tome kako bi se kristal mogao koristiti, da li za mjerenje vremena ili za izvođenje računalnih operacija.

Od Wilczekovog predviđanja, brojni istraživači su proveli eksperimente koji pokazuju da se atomi ponašaju na načine koji bi se mogli kvalificirati kao vremenski kristal.

Godine 2016. tim fizičara sa Sveučilišta Maryland i još jedan sa Sveučilišta Harvard u SAD-u koristio je metodu koju su predložili istraživači sa Sveučilišta u Kaliforniji, Berkeley, kako bi demonstrirali ponašanje vremenskog kristala na djelu.

Svaki od njihovih procesa oslanjao se na postavljanje lanca isprepletenih čestica u periodično kretanje laserom i promatranje prepoznatljivog prekida u uzorku koji odražava materijalnu distribuciju energije koja pada iz ravnoteže, baš kao što bi to trebali činiti vremenski kristali.

Istraživanje provedeno 2019. godine sugeriralo je da bi kvantna isprepletenost mogla omogućiti da raspored čestica povremeno mijenja svojstvo kao što je spin na udaljenosti, zadovoljavajući definiciju vremenskog kristala bez dodavanja energije.

Ovaj članak je preuzet sa www.sciencealert.com.

Pročitajte originalni članak.