Nedavno istraživanje tima istraživača iz Nanjinga u Kini otkrilo je zabrinjavajuće znakove da bi povišene razine mikroplastike mogle upaliti naš probavni sustav.

Utvrđeno je da izmet prikupljen od 52 osobe s dijagnozom upalne bolesti crijeva (IBD) sadrži oko 1,5 puta veći broj plastičnih čestica manjih od 5 milimetara (oko 0,2 inča) od sličnih uzoraka dobrovoljaca bez ikakvih kroničnih bolesti.

Velika većina plastičnih čestica bila je manja od 300 mikrometara, s nekoliko uočljivih komadića koji su dolazili ispod minuskulalnih 5 mikrometara u prečniku. Istraživači su primijetili da oni s IBD-om također imaju veći udio manjih pahuljica mikroplastike.

Štoviše, što je veće plastično opterećenje, to su simptomi IBD-a kod pojedinca ozbiljniji.

Istraživanje nije otkrilo ništa neobično o podrijetlu plastike, sugerirajući da se radi o vrstama čestica koje bismo svi mogli unijeti pijući iz PET boca ili jedući iz jednokratnih posuda.

Kao promatračka studija, istraživanje ne utvrđuje uzrok i posljedicu. Nitko ne može tvrditi da je razlika u opterećenju mikroplastikom isključivo, ili čak djelomično, odgovorna za simptome proljeva, rektalnog krvarenja i grčeva u trbuhu povezanih s bolešću.

Čak je moguće da bi IBD moglo otežati uklanjanje nakupina plastičnog detritusa koji se nakuplja u našoj prehrani.

No, sama mogućnost povezivanja dovoljno je zabrinjavajuća da opravdava daljnju istragu, posebno s obzirom na šokantnu brzinu kojom se plastični otpad širi gotovo nesmanjenom količinom.

Sedam milijuna ljudi diljem svijeta dijagnosticirana je IBD u 2017., stanje koje se odlikuje redovitim napadima nelagode i promjenama u pražnjenju crijeva uzrokovanim sustavom okidača koji pretjerano reagira na inače benigne tvari u crijevima.

Bolest obično spada u jednu od dvije glavne dijagnoze: Crohnovu bolest, koju obično karakterizira upaljena sluznica u dubljim slojevima probavnog trakta, i ulcerozni kolitis, koji je obilježen ulkusima na sluznici debelog crijeva.

U oba slučaja, konačni izvor pogrešnog imunološkog odgovora još nije u potpunosti shvaćen, iako sumnje leže u složenom načinu na koji naša crijeva pregovaraju o diplomatskim odnosima s našom mikroflorom, osobito tijekom infekcije.

Nikada nije u potpunosti razjašnjeno mogu li se plastične čestice nekako uključiti u kariku u ovom lancu, iako su studije na životinjama ranije ukazivale na upalu crijeva kao moguću nuspojavu izloženosti mikroplastici.

Usput, pokazalo se i da mikroplastika izaziva probleme stvarajući reaktivne vrste kisika za koje se zna da igraju ulogu u upali.

Imajući to na umu, uopće nije iznenađujuće zamisliti da bi povećanje izloženosti crijevima mikroplastičnim česticama moglo igrati sličnu ulogu kao i određeni mikrobi u preosjetljivosti sluznice na pretjeranu imunološku reakciju.

Potrebna su daljnja istraživanja prije nego što budemo mogli s pouzdanjem tvrditi da nas naš dodatak prehrani od plastične prašine stavlja u povećan rizik od bilo kakvih zdravstvenih problema. Još uvijek ima previše nepoznanica.

Ali to ne znači da ne bismo trebali poduzeti akciju. Sve je više dokaza da rastuća plima plastičnog otpada utječe na sve, od klime preko rasprostranjenosti vrsta do zdravlja morskog života.

To što bi naše zdravlje moglo biti samo još jedna posljedica, samo je razlog više da se odviknemo od ovisnosti o ovoj prodornoj onečišćujućoj tvari.

Ovo je istraživanje objavljeno u Environmental Science & Technology.

Ovaj članak je preuzet sa www.sciencealert.com.

Pročitajte originalni članak.