Sjetio sam se jutros, evo, iste ovakve, gusto pletene magle na stanici vlaka za Podsused, kad sam išao 1984. na učeničku praksu u tvornicu RIS. I razmišljao ovako, tada sam pisao, oduvijek sam pisao…

U čovjeku bi toliko toga progovorilo, a toliko toga ga u tome stišava, ometa, boli i pritišće, negdje u sebi ja oduvijek vjerujem da kada ne bi bilo tako, da bi svi rekli slično. Jer u svakom je, duboko, ista jabuka, koju je, razne ljude različito, i različito jako, nešto opijalo, grizlo, već kako to osnovno, u nekom času htjelo ili tek slučajno, zarezalo.

Ali kad bi kopao kroz to lišće, otukao te oksidacijske kore, pa i epigenetske boli i navike, kad bi sve te demone povijesti netko nadigrao i zbunio… pa bi se rastrčali i pogubili hodnicima napuštenih bolnica i kasarni, na kraju, u korijenu, u svakom bi isto svijetlilo.

A to bi svjetlo bilo toplo, blago, i treperavo. I još nešto, mislim da se ono ne može ugasiti. Samo za sve te ruševine i užase što su po njemu popadale, treba neka vižljasta i strpljiva volja, da se kroz sve, nekako provuče.

Izvorno objavljeno na:

http://odjek.press/

https://odjek.press/kolumne/dobro-jutro-8-1-2022/